Moj internet dnevnik
Zoran Zeleni
TagList
Izdvojeno
Blog
subota, ožujak 28, 2015
ORaH je uveo novi način rada u hrvatskoj politici: fokusiranje na “sektorske politike“, prema engleskom “policy“, a ne samo na isprazno političarenje (borbu za položaje) i opću demagogiju (“Mi ćemo spasiti Hrvatsku!”).

Policy, not PoliticsNažalost, hrvatski (a ni drugi jezici osim engleskoga) terminološki ne razlikuje “policy” i “politics”, osim što prva riječ može biti u pluralu.

Pojedine politike predlažu razne konkretne mjere, koje mogu donijeti korist. To ne znači veličanstveni preokret u hrvatskoj povijesti. Mali koraci, koji kumulativno mogu donijeti znatan napredak.

To je teško shvatiti, jer na to nismo navikli. Međutim, to je vitalni dio politike u razvijenim demokracijama.

Puno je lakše uvijek iznova lamentirati o općim frazama, nego se baviti dosadnim detaljima (u kojima je, kaže jedna izreka, “đavo”).

Npr. ORaH je iznio policy dokument o zadrugarstvu. Daju komparativnu analizu, da je zadružni sektor u Hrvatskoj znatno slabiji, nego u razvijenim zemljama Europe. Navode, koje su sve koristi od zadržnoga sektora, te predlažu mjere, da on kod nas ojača.

(Ja sam npr. pisao o energetskim zadrugama u Njemačkoj. Ima ih oko 600, imaju više od osam milijuna članova i posjeduju deset puta veće kapacitete u elektranama nego HEP.)

Umjesto racionalne diskusije, 99% reakcija je graktanje: “vi biste vratili samoupravljanje!”, “vi biste novu nacionalizaciju!”, “pa ne mislite valjda da će zadruge spasiti Hrvatsku!” isl..

Evo sad, recimo, ukida se naredba da se stabljike indijske konoplje moraju spaliti. Ta je zabrana bila glupa. Ovime se otvara mogućnosti da se stabljike koriste za razne proizvode. Ne, neće to “spasiti Hrvatsku”, neće se izvozom zaraditi toliko da postanemo “mala Norveška” isl., ali je korisno.

S druge strane, dozvola korištenja marihuane za medicinske svrhe skida dio nepotrebnog tereta s policije (potpuna legalizacija bila bi još bolja). tako se oslobađaju njeni resursi za druge, važnije poslove, umjesto da hvataju klince s dva grama trave.

Političari se moraju baviti takvim malim, sektorskim mjerama, programima i stretegija. I pratiti kako uspijevaju; držati se opće strategije ali i prilagođavati u hodu; pratiti i usklađivati razne politike, prema nekim opčim smjernicama.

Odnos temeljnih vrednota, osnovnih ciljeva, općih strategija, posebnih strategija, konkretnih mjera, tehničkih detalja.

Nama fali onaj dio u sredini, ono posredovanje između općeg i posebnog, načelnog i svakodnevnog. Nismo navikli da se netko u politici time dosljedno bavi. Nismo navikli ni sami na taj način razmišljati. Opće proklamacije se prihvaćaju kao formalni papiri, koje nitko ozbiljno ne shvaća. A u svakodnevlju je kaos i natezanje oko posebnih i kratkoročnih interesa. U sumi, ukupni sustav je vrlo neučinkovit i zato imamo BDP tri i pol puta manji od Irske.

Kao što smo navikli, da pop u Crkvi priča “ljubite svoje neprijatelje”, “okreni i drugi obraz” isl., ali da to ne treba ozbiljno shvatiti kad se iz crkve izađe.

Ako Nijemci odluče “ajmo gradit nuklearke!”, oni ih i grade, temeljito i visokokvalitetno. Ako pak kažu “Ajmo zatvorit nuklearke i gradit solarne!”, opet to rade jednako odlučno i dosljedno. A mi sve smušamo, sve ostavimo na pola.

Koga zanima takav način rada:

Prihvaćene politike ORaH-a

Politike na recenziji

Politike na javnoj raspravi

Sigurno je, da su ti dokumenti vrlo nejednolike kvalitete, da bi mogli biti bitno poboljšani. Ali za to bi trebala konkretna rasprava (kakvu stalno vode Nijemci i drugi napredniji narodi). Strašno je to teško, protivno svim našim navikama. Puno zamki ima (između ostalog, i da autori početnog prijedloga pokažu narcisoidnost).

Treba također imati na pameti, da je konkretan rad u politici – upravo politički rad, na kreaciji politika. Često se čuju smiješni prigovori tipa “pa ako mislite da je to tako dobro, osnujte zadrugu a nemojte se baviti politikom”, ili “gradite solarne elektrane a ne bavite se politikom”, itsl.. To je glupo. K<ao da nekom tko kaže da je školstvo loše kažeš "pa tko ti smeta osnovati svoju školu", da je loša kvaliteta mesa u mesnicama "pa tko ti smeta osnovati svoju mesnu industriju itd.". To je glupo.

Ne morate se složiti sa svim prijedlozima, ali je važan pokušaj ORaH-a, da potakne takvu vrstu konkretnih diskusija. Neka konkretna inicijativa na kraju može biti i odbačena, ali se kroz diskusiju može doći do nekih vrijednih zaključaka i novih ideja.

Ako se stalno prepucavamo samo o generalnim, apstraknim načelima i polarizacijama, pa bilo to "ustaše li partizani", "Hrvatska ili EU", "tržište ili država", stalno se vrtimo u istom krugu i blokiramo društvene potencijale (problem u bitnom nepromijenjen, zbog problema našeg mentaliteta, od 1970-ih).

Ja sam se npr. posljednje tri godine mnogo bavio globlanim kretanjima u energetici, i kroz to učio kako stvarno funkcionira ekonomija. Vidio sam da je odnos državne i tržišne regulative vrlo kompleksan. Nikad ne postoji samo jedno od toga, niti se može svesti na neku jednostavnu formulu. Treba analizirati konkretno. Gledajmo konkretna rješenja. Te također sinergiju raznih mjera.

Uvjeti se također i mijenjaju. Do prije koju godinu, protivnici obnovljivih izvora energije su vodili kampanju protiv državnih mjera poticaja, jer da je to protiv slobodnoga tržišta. Sad su pak cijene nekih tehnologija drastično pale, uvjeti na tržištu su se promijenili, i sad velike tradicionalne komapnije traže zaštitu države, da se obrane od urušavanja poslovnog sustava, koji je funkcionirao stotinu godina.

Ameri su vrlo pragmatični, a SAD su i dalje svjetski lider, pa se njihove metode i obrasci snažno propagiraju i šire. I to je u redu. Čini mi se međutim da su, među velikim narodima, Nijemci i Kinezi najuspješniji u optimalnoj kombinaciji općeg i posebnog, dugoročnog i svakodnevnog, te države, tržišta i druš

ostriczelenalista @ 00:35 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 26, 2015
Dve ankete javnoga mnjenja o politici, objavljene isti dan (jučer).

Crobarometar (agencije Ipsos Puls, za Nova TV): HDZ 30,0%, SDP 23,0%, ŽZ 11,6%, ORaH 9,2% (neodlučnih 7,0%, uzorak: 976).

Do you trust...Istraživanje je provedeno u razdoblju od čak 15 dana, između 1. i 15. ožujka. To smanjuje pouzdanost, zbog mogućih promjena tijekom tih dana, a osim toga je do trenutka objave prošlo čak 10 dana. Očito ispitivanje radi manji broj anketara, od kojih svaki obavi mnogo poziva, a to smanjuje pouzdanost jer su moguće i nesvjesne pristrasnosti (profesionalne organizacije za ispitivanje javnoga mnijenja u svijetu, na osnovu ogromnoga iskustva, to ističu kao jedan od značajnih problema. Neke preporuke navode da jedan anketar u istoj anketi ne bi smio ispitivati više od 20, pa čak ni više od pet ispitanika.)

Novost je u posljednjih nekoliko objavljenih anketa, da se u prezentaciji rezultata eksplitno spominju i granice greške uzorka. Nije točno navedeno (nažalost, kao i obično, nije nam dostupan originalni i potpuni izvještaj agencije koja je provela istraživanje), ali očito je navedeni raspon uz stupanj pouzdanosti od 99%.

Dakle: u uzorku od 976 ispitanika, 30,0% je reklo da bi glasalo za HDZ. U generalnoj populaciji, naravno, broj onih koji su u vrijeme provođenja ankete voljni glasati za HDZ može biti nešto manji ili veći. S vjerojatnošću od 99%, stvarna podrška HDZ-u u općoj populaciji je u vrijeme provođenja ankete bila između 26,6% i 34,4%. Za SDP, s 99% pouzdanosti, stvarna podrška u općoj populacije je između 19,9% i 26,1%.

To su granice greške, koje se u prezentacijama obično ne spominju, pa se govori o "trendovima" čak i ako se radi o par promila razlike. Onda dolazi do toga, da se neki ljudi čude i zgražaju nad razlikama od 1-2%, jer ne razumiju osnovne stvari.

U veljači je HDZ imao 28,7% (dakle, sada porast za 1,3%, što može biti statistička varijacija) a SDP 19.8% (porast za čak 3,2%, pa je manje od 1% vjerojatno da se radi o statističkoj varijaciji - tj. radi se vjerojatno o stvarnom povećanju).

U anketama je pak redovno slučaj, da kad se pita za koalicije, one dobivaju manje glasova, nego što je suma glasova za pojedine stranke koalicije. Uvijek se događa da npr. dio glasača HRAST-a nije sretno koalicijom sa HDZ-om isl.. Ima nekih pokazatelja i na izborima da sinergija može biti negativna. (Kukuriku koalicija je pobjedila na izborima za Sabor 2011., ali je dobila manje glasova, nego što je bila suma glasova četiri članice koalicije 2007.. "Savez za Hrvatsku", koalicija osam stranaka", na izborima za Europski parlament u svibnju 2014. dobila je znatno manje glasova nego što je bila suma šest stranaka, koje su 13 mjeseci ranije nastupile pojedinačno.)

Agencija 2X1 (za portal direktno.hr): HDZ 36,81% SDP 17,70%, ŽZ 7,11%, HSS 3,90%, Bandić-RIS 3,09%, ORaH 2,91% (neodlučni 5,40%, uzorak: 3.333 ispitanika).

Oni ne navode datume provođenja ankete, ni granice greške uzorka.

Razlike u postocima su velike. Ne mogu biti obje ankete točne.

T-statistika, u usporedbi rezultata za HDZ = 3,916, Two-tailed probability = 0,01%. Za navedene rezultate ORaH-a, t-statistika=8,487, two-tailed probabiliti <0,01%. (Za taj izračun koristim StatPac Statistical Calculator. O toj vrsti testiranja pogledajte jedan moj tekst na forum.hr, koji se odnosi na neke ankete pred prvi krug predsjedničkih izbora u prosincu 2014.)

Bar jedna agencija ili pravi tešku metodološku grešku, ili vara. Možda obje.

Gledajući sve okolnosti, rezultati agencije 2X1 izgledaju malo vjerojatni. HDZ je po tome jači nego ikada nakon 1995. (godine 2007. imao je 34,9%), a SDP lošiji nego ikada od 2000.. Nije nemoguće, ali ne izgleda vjerojatno. Navedena razlika između HDZ-a i SDP-a (a još više kad se radi o koalicijama) je daleko veća nego na izborima za EP u svibnju 2014., na izborima za predsjednika u drugom krugu (gdje je u Hrvatskoj razlika bila manja od 0,1%) i na izvanrednim lokalnim izborima u 17 jedinica lokalne samouprave 8. ožujka (gdje su, sumirajući broj dobivenih glasova, HDZ-ove koalicije tek za vlas bolje od SDP-ovih).

Iako su se pokazale neke razlike na nekim posljednjim izborima i kod etabliranih agencija Ipsos i Promocija, u rezultatima anketa objavljenim desetak dana pred izbore u odnosu na rezultat izbora (izbori za EP 2013. i 2014., prvi krug predsjedničkih izbora), druga je također imala velike razlike (zapravo, znatno veće) a nema tradicije i iskustva (osim što isti vlasnik, član HDZ-a, posjeduje još dvije agencije, koje su svojedobno objavljivale vrlo sumnjive rezultate anketa - npr. da na izborima za gradonačelnika Zagreba 2013. HDZ-ova kandidatkinja ulazi u drugi krug).

Nema sumnje da su HDZ i HDZ-ova koalicija u prednosti, ali ne toliko kako tvrdi Agencija 2X1.

S druge strane, nije neobično da SDP raste. Događa se polarizacija, zbijanje snaga na oba pola: rastu HDZ i SDP, a padaju svi njihovi koalicijski partneri. To je bilo vidljivo u oba redovna mjesečna istraživanja, cro-barometar i cro-demoskop, već u siječnju.

Indicija za to zbijanje snaga jest i to, što je u drugom krugu predsjedničkih izbora, kad je ostalo samo dvoje kandidata, izlaznost bila znatno veća (čak za 400.000).

Nije neobično da ORaH i ŽZ dobivaju u anketama za Sabor znatno više, nego što su dobile na ovim izvanrednim lokalnim izborima. Lokalni izbori su specifični, stranke koje imaju razgranatu i uhodanu mrežu su u znatnoj prednosti.

Kao i prije, sumnjivo mi se čini što 2X1 navodi tako veliki uzorak. To zahtijeva desetine uvježbanih ispitivača, troškovi su veliki a dobitak u smanjivanju granice greške uzorka relativno malen (triput veći uzorak donosi približno za trećinu manju grešku uzorka). Nije jasno zašto bi trošili puno više novca nego što je potrebno.

Njihova istraživanja objavljuje jedino direktno.hr koji je vrlo jasno politički desno svrstan i vrlo otvoreno navijački. Sami prikazi rezultata uključuju neumjerno hvaljene Agencije 2X1 kao dokazano najpouzdanije, što, matematički dokazano, ne stoji (dapače, dokazano je najlošija).

Usprkos primjedbama i manjkavostima, agencije Ipsos puls i Promocija plus i dalje su vjerodostojnije od konkurencije. Ne sasvim zadovoljavajuće, ali najbolje što imamo.


ostriczelenalista @ 13:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 17, 2015

Nisu ovo više "branitelji". Bili su to nekada, prije 20 godina. Čast im i hvala, i razumna socijalna prava! Politička ne.

Graditelj BobOvi šatordžije, kojima tepaju da su "Branitelji", danas su paraziti, jebivjetri i huligani. Misle da je država tu da im služi i da su svi ostali tu da im služe. Opasni, kad su u gomili ili znaju da imaju jako zaleđe.

A radi se o manjem djelu svih, koji su bili branitelji onda, kad je bila frka. Velika većina od toga danas ne pravi smisao svojih života niti svoju profesiju.

Jednostavno treba prestati koristiti izraz "branitelj" kao da se odnosi na neki aktivni status. Ako je netko nekada bio nogometaš, pa je prestao igrati, nakon 20 godina ne zovemo ga "nogometašem". A pogotovo ne može izaći grupa njih na ulicu pa pretendirati da zastupa sve koji su nekad igrali nogomet.

Nekadašnjeg vojnika možemo zvati npr. "veteran" - nećemo ga zvati "vojnikom", kad to više nije

Ova manjinska grupacija hvata na deračinu. Naviklli su, kad oni krenu s galamom kako su oni državu stvorili (pa je sad smiju musti), da se svi povuku. Ali to počinje bivati manje uspješno. Jer je jasno, da osnova nemaju.

Neka lijepo prosvjeduju, svatko ima to ptavo, ali nemaju neka posebna politička prava na osnovu svoje djelatnosti prije 20 godina. Dosta više SUBNOR-a!

Nema rata, domovinu ne treba braniti, pa joj ne trebaju branitelji. Trebaju joj graditelji.

ostriczelenalista @ 23:38 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 9, 2015
Na blogu Ekološka ekonomija u subotu sam objavio članak Klimatske promjene i ratovi za vodu: Sirija, Kalifornija, Darfur, Australija…, koji vam možda može biti zanimljiv. Prenosim ovdje nekoliko pasusa.

Žrtve klimatskih estrema 1990-2010(...) U posljednjih nekoliko dana objavljene su studije, koje analiziraju pojave dugogodišnjih suša u Siriji i u Kaliforniji. (...)

Prema raznim analizama, građanski rat u Siriji uzrokovan je složenom smjesom socijalnih, političkih, ekonomskih i ekoloških čimbenika. Studija Climate change in the Fertile Crescent and implications of the recent Syrian drought, objavljena u američkom "Proceedings of the National Academy of Sciences", zaključuje da su čovjekom uzrokovane klimatske promjene također utjecale. Višegodišnja suša koja je počela 2006. bila je katalizator sukoba. Vjerojatnost takvih dugotrajnih suša zbog klimatskih je promjena dva do tri puta veća.

Naravno da suša nije sama uzrok rata, niti se odgovornost za može otkloniti od političkih i diplomatskih promašaja. (...)

Nova studija analizira vezu između globalnog zatopljenja i višegodišnje suše u Kaliforniji. Prošli put su takve okolnosti zabilježene prije tisuću godina, kad su dovele do sloma poljodjelstva Pueblo indijanaca i napuštanja njihovog velikog trgovačkog centra u kanjonu Chaco. (...)

Prije deset godina, znanstvenici su predvidjeli ne samo da smanjivanje ledenog pokrivača na Arktiku može izazvati velike suše u Kaliforniji, nego su i precizno predvidjeli promjene u visinskim zračnim strujama, koje su bez presedana i koje su prouzročile sušu (...)

U sjevernom Darfuru, 16 od 20 najsušnijih godina koje su zabilježene dogodile su se nakon 1972., prema izvještaju UNEP. Izostanak jakih kiša u cijelom Sudanu događa se kao dio prirodnih fluktuacija temperature, ali klimatski modeli su nedavno ukazali na korelaciju između zagrijavanja Indijskog oceana i sušenja Sub-Saharske Afrike. (...)

Siromašne lokalne zajednice u Africi ne ovise, međutim, samo o vanjskoj pomoći. (...) Tijekom posljednja tri desetljeća, najsiromašniji seljaci u Burkini Faso priveli su proizvodnji 300.000 hektara degradiranog zemljišta, na kojima proizvode hranu za pola milijuna ljudi. Prema izvještaju, koji je objavio britanski Overseas Development Institute (ODI), njihov uspjeh zasniva se na inovativnim metodama, koje su sami razvili. (...)


ostriczelenalista @ 06:39 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 3, 2015

Opozicija konzervativno-liberalno kod nas se koristi prvenstveno imajući na umu kulturlološka opredjeljenja, a ne odnos prema ekonomiji (kultura = sve, što nije ekonomija). To se često kod nas označava kao "svjetonazorska pitanja", što je zavaravajuće, jer razlike svjetonazora itekako su vidljive i u ekonomskim koncepcijama.

Političke orijentacije u 2 dim (Bagić 2011)Ta kulturološka polarizacija može se izraziti i terminima "tradicionalističko" vs. "permisivističko", da se izbjegne višeznačanost pojmova (pogotovo "liberalizam", koji može označavati političku ili ekonomsku orijentaciju). Treba li u prvom planu biti održanje tradicionalnih vrednota (često pregnantno izraženo trojnom parolom: "obitelj, vjera, domovina") ili dozvoljavanje i poticanje osobne slobode, pluralizma, samostalnog izbora vrednota.

Konzervativna/tradicionalistička orijentacija u Hrvatskoj je u snažnoj svjetonazorskoj ofanzivi od jeseni 2012. (kampanja protiv zdravstvenog odgoja; vidi npr. članak iz siječnja 2013.: Odgoj za biranje ili za odlučivanje . te nedavni Dvije Hrvatske u ringu.)

U političkom ringu, stavovi teže zaoštravanju, ili-ili postavljanju. Npr. jeste li za zabranu pobačaja ili za slobodan pobačaj. U praksi, većina ljudi ne zastupa ekstremen stavove, što se vidi ako im se umjesto ili-ili odabira ponudi tzv. "Likertova skala" s pet ili sedam ili više vrijednosti. Tako će, u ovom primjeru, malo ljudi biti apsolutno protiv induciranog pobačaja u svim slučajevima, nego će ga, iako su načelno protiv, dozvoliti ako je život majke u pitanju, ako je plod jako deformiran, ako je začeće posljedica silovanja isl.. Oni pak koji su za slobodu pobačaja ipak će često prihvatiti da mora postojati neko obavezno savjetovanje prije tog zahvata.

Osim toga, naravno, stavovi mogu biti mješoviti, netko može biti jako konzervativan (tradicionalistički) u nekim pitanjima, jako liberalan (permisivan) u drugima.

Pogledajte gornji vrlo zanimljiv grafikon, gdje su građani Hrvatske, prema rezultatima jedne znanstvene sociološke ankete gdje su pitani o raznim stavovima, raspoređeni u šest svjetonazorskih opcija (dakako da je svako takvo svrstavanje manje-više provizorno, nikad ne možemo obuhvatiti sve individualne varijacije).

Horizontalno je dimenzija kulturološkog - lijevo "konzervativno" (kolektiv, tradicija, nacija), desno "liberalno" (pojedinac, sloboda, tolerancija).

Vertikalno je dimenzija odnosa prema ekonomiji: tržište ili država.

Skoro trećina ispitanika (32%) je označena kao "građanski centar": vrlo su blizu središtu koordinatnog sustava.

Nešto više ispitanika (56%) je kulturološki na "liberalnoj" strani, međutim, ako odbijemo "građanski centar" koji je vrlo blago prema liberalnoj strani, odnos je 44% (klasični konzervativci, demokršćani i ksenofobni egalitaristi) vs 24% (socijaldemokrati i politički liberali).

Zanimljiv je izostanak pravih libertarijanaca (u američkom smislu),. onih koji kombiniraju poltički liberalizam (snažan interes za slobodu pojedinca) sa snažnim zagovaranjem slobodnoga tržišta. "Politički liberali" su u odnosu na ekonomiju u sredini, dakle za ravnotežu tržišne i državne regulacije.

Tome nasuprot, na konzervativnoj strani, postoji značajan raskol između, s jedne strane, "demokršćana" i "ksenofobnih egalitarista", koji su za snažnu ulogu države (ukupno 21%), a s druge "klasičnih konzervativaca" (23%) koji su za slboodno tržište.

Prezentacija iz koje je uzet taj slajd: Dragan Bagić: "Izbori za Hrvatski sabor 2011. godine iz sociološke perspektive". Vrijedi podrobnije pregledati slajdove, koji sadrže puno podataka.

Važno je zamijetiti i to, da orijentacija, ustanovljena na osnovu odgovora ljudi na niz pitanja o njihovim uvjerenjima, nije jednoznačno povezana s njihovim glasanjem na izborima. Odluka kome dati glas ovisi o raznim čimbenicima, koji ovim istraživanjem nisu mogli svi biti obuhvaćeni. (Prije svega, kod nas važne klijentelističke mreže.)

Izvorno objavljeno na blogu Zelena politika

ostriczelenalista @ 13:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 1, 2015
Predsjednik HDZ-a odlično je sažeo u borbeni poklič načelni sukob dve koncepcije Hrvatske, na kojima Opus Dei intenzivno radi posljednje dvije i pol godine:

Građanski odgoj ne – Domovinski odgoj da!

Građanski odgoj- priručnik za nastavnike“Domovina” kao suprotnost “gradu”. U gradu žive građani koji dogovorom oblikuju svoje odnose, u domovini žive podanici koji znaju svoje mjesto.

U naprednijem svijetu, domovine se oblikuju kao proširenja polisa; na periferiji, kao proširenja etnosa.

Građani imaju domovinu kao slobodni ljudi; “domovinaši” nameću domovinu kao kavez.

U gradu postoji pluralizam, u domovini – monizam. Grad je oblikovao prosvjetiteljsku tradiciju i od nje bio oblikovan – kod nas nikad valjano usvojenu. Napredni svijet razvija post-post-modernizam (u ekologizmu npr.), mi smo suočeni s agresijom pred-modernog.

U drugoj polovici 2000-ih, bila je zanimljiva rasprava i ideološka polarizacija o pluriperspektivnosti u nastavi povijesti.. Iz današnje perspektive, to možemo promatrati kao pripremu za društvenu borbu u prvoj polovici 2010-ih, obilježenu antigrađanskom ofanzivom “obiteljaša” i “domovinaša”.

Od jeseni 2012. (kampanja protiv zdravstvenog odgoja) aktivan je društveni pokret koji odlučno zastupa monoperspektivnost (Obitelj, Bog, Domovina). Pokret koji je odlično savladao tehnike borbe društvenih pokreta, dok je “progresivno civilno društvo” to zaboravilo.

Građanski odgoj uči kreativnosti; domovinsko odgoj uči poslušnosti. »U procesu odgoja, novi naraštaji uče kakav svijet jest i kako se u njemu biva (kako se svjetuje). Uče ono što je pametno, jer je tako upamćeno. (…) Obrazovanje je sticanje “obraza”: mladi moraju naučiti, da ne budu bez-obrazni. (…) Biti odgovoran: usvojiti i pounutrašnjiti odgovore, blokirati sposobnost postavljanja opasnih pitanja.« (“Uzorna filozofija”, 14; neobljavljeno.)

Agresivna žudnja za jedinstvom vodi u permanentnu borbu protiv onih, koji jedinstvo ugrožavaju (vidi tekst od 3. veljače: Jedinstvo Hrvata i borba protiv loših Hrvata). Zato je nužan “novi domovinski rat”. Kao i na globalnom planu “rat protiv terorizma”, on nikad ne završava, jer ne postoji jasno definiran neprijatelj koji bi se mogao predati ili s njim sklopiti primirje.

Nasuprot toj agresivnosti, nije dovoljan intelektualni uvid. Potrebno je stajati uspravno i govoriti istinu; ono što M. Foucoult naziva “parezija” (vidi: Hrabrost filozofa vs rezignacija intelektualca).

Toliko možemo mi umirovljenici. Mladi moraju, bar neki, sami naučiti hodati uspravno, nasuprot račjem hodu unazad.

ostriczelenalista @ 10:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, veljača 28, 2015
U nastavku na prethodni tekst o grčkoj krizi i njenom značaju u okviru europske monetarne unije i globalno (Grčka i Njemačka – dve strane istog novčića?), možemo vidjeti da su i nakon potvrđenog dogovora interpretacije različite. U Grčkoj su se desile prve, djelomice nasilne demonstracije radikalnih ljevičara protiv Sirizine vlade. I neki strani promatrači govore, (gorko ili trijumfalistički, ovisno o ideološkom uvjerenju) o Sirizinom porazu ili izdaji.

Spiegel 2-2001 J Fischer 1968-2001Treba ipak imati u vidu, da je ovo dogovor na četiri mjeseca. Pregovori će se ponoviti.

Vjerojatno među biračima Sirize ima onih koji su očekivali da će se pobjeda ostvariti preko noći, ali mislim da je svakom racionalnome jasno, da tako ne ide. Borba je tek počela. Ne može se svaka pojedinačna bitka voditi do istrebljenja. Kad je neprijatelj jači, nije sramota povući se i pripremiti za slijedeću bitku.

Normalnim se smatra dati novoj vladi 100 dana mira. Tek ćemo vidjeti, što će biti sa Sirizinom vladom.

Također je važno jasno uvidjeti, da se ne radi o nekom jednostavnom, parcijalnom problemu da su Grci previše trošili, pa stvorili problem, a inače je sve u redu. U skladu s tim, u nastavku prikazujem zanimljiv komentar kompetentne osobe o krizama u Grčkoj i Ukrajini.

Why The Euro Crisis Is A Crisis Of Sovereignty

Komentar Joschke Fischera, bivšeg njemačkog ministra vanjskih poslova (1998.-2005.), povodom dvije krize s kojima se Europska unija susreće, u Grčkoj i Ukrajini. U oba slučaja, Njemačka je u središtu nastojanja da se nađe diplomatsko rješenje.

U Ukrajini, novi sporazum de facto priznaje podjelu Ukrajine vojnim sredstvima. Još je otvoreno pitanje nove granice. Ruski predsjednik Vladimir Putin i dalje koristi vojnu snagu za osiguranje kontrole nad istočnom Ukrajinom i dalju destabilizaciju zemlje.

Njemačka se, kaže Fischer, tek sad suočava s konzekvencama svoje snage i utjecaja. Angela Merkel »ne definira više svoje politike u terminima "malih koraka"; sad ozbiljno shvaća strateške prijetnje i s njima se suočava frontalno.«

Tako je i u grčkoj krizi. Merkel nije u savezništvu s jastrebovima u svojoj stranci i vladi. Ona izgleda svjesna da bi izlazak Grčke iz eurozone doveo do neukrotivih posljedica, ali ostaje vidjeti može li prikupiti odlučnost za reviziju propale austerity politike nametnute Grčkoj.

Bez takve revizije, usmjerene na poticanje rasta, Europa će ostati alarmantno slaba kako međunarodno tako i unutar sebe.

Grčka također pokazuje da kriza eura nije financijska, nego kriza suverenosti. Grci su protiv vanjske kontrole svoje zemlje, ali Grčka može biti sačuvana od bankrota jedino novcem stranih poreznih obveznika, a za to mora dati provjerljive garancije i provesti nužne reforme.

Suverene nacionalne države i monetarna unija ne slažu se dobro. Ali nije teško shvatiti da ako se dogodi "Grexit", jedini geopolitički pobjednik bit će Rusija, dok će u Europi svatko izgubiti.

Očuvanje eura zahtijevat će dalje korake prema integraciji. »Takav korak zahtijeva hrabrost, ali alternative - nastavak krize eurozone ili povratak sustavu nacionalnih država - su mnogo manje privlačne.« S obzirom na dramatične globalne promjene i direktnu vojnu prijetnju Putinove Rusije, to uopće nisu alternative, i grčki "problem" izgleda nevažan.

»Merkel i francuskih predsjednik François Hollande trebaju još jednom poduzeti inicijativu i konačno staviti eurozonu na solidne temelje. Njemačka će trebati olabaviti svoju voljenu rigidnu brigu o novčaniku, a Francuska će trebati odustati od dijela svoje dragocjene političke suverenosti. Alternativa je pasivno stajati i gledati kako europski nacionalisti postaju jači, a europski integracijski projekt, unatoč šest desetljeća uspjeha, tetura još bliže ponoru.«

Izvorno objavljeno na blogu "Ekološka ekonomija"


ostriczelenalista @ 00:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, veljača 24, 2015
 

Mjesec i pol nakon drugog kruga predsjedničkih izbora i tjedan dana nakon inauguracije nove predsjednice, možemo konstatirati: glavna činjenica izbora nije bila neočekivana uspješnost Ivana Sinčića u prvom krugu, nego činjenica, da je u drugom krugu izašlo 400.000 ljudi više, nego u prvom (vidi: Neke zanimljive brojke uz drugi krug izbora). To je naime dodatno pokazalo, da su politička zbivanja u Hrvatskoj i dalje fokusirane na bitku dvije vladajuće snage, te da je većina građana time zadovoljna i baš to i želi.


Politički duopol od 2000.

šatorHrvatska politička realnost od 2000. određena je duopolom dvije dominantne stranke, koje na izborima 2000.-2011. dobivaju između 23% i 35% glasova. (Postoci su u tim granicama, kad su izlazile samostalno. Kad su pak izlazile na izbore u koalicijama, postoci su i tim granicama kad prema rezultatima anketa procijenimo udio pojedinih članica koalicije.)

To doduše samo po sebi i nisu impresivni postoci, te nijedna od dominantnih stranaka ne može sama postići većinu za formiranje vlade. Zato se može govoriti o podijeli na dva pola, a ne o pravom dvostranačju. Svi ostali prisiljeni su orijentirati se prema ta dva pola, bilo da se trajnije veŽu uz jedan od njih, vrludaju mijenajući saveznike, ili nastoje afirmirati neki "treći put" (ili već trideset treći).

Od bitnog je značaja za strukturiranje političke scene da nijedna treća snaga, čak ni u koaliciji, ne osvaja 10% (HSLS je 2000. bio na oko 14%, ali je doživio katastrofalni pad 2003.). Osim SDP-a i HDZ-a, na čvrstu izbornu bazu mogu računati samo dvije regionalne stranke, IDS i HDSSB; a pritom je i potonja, prema rezultatima lokalnih, europskih i predsjedničkih izbora 2013.-2014, danas slabija nego što je bila 2011. (kad je u dvije izborne jedinice osvojila šest mandata).

Tendencija je, da druge tradicionalne stranke gube podršku i prisiljene su zbijati se oko dvije dominantne stranke. U suprotnom, sam njihov parlamentarni status dolazi u pitanje (kao što se dogodilo HSP-u i HSLS-u). Tako su sada na dva pola dvije koalicije sa čak 12 stranaka, a moguća su i proširenja.

Strategija polarizacije

U odnosu na vrijeme prije predsjedničkih izbora, politička se scena snažno polarizirala. Zaoštravanje sukoba danas je svjesni izbor obje dominantne stranke: strategija da se biračima nametne izbor ili-ili. Međutim, nije to puka manipulacija: činjenice pokazuju, da većina birača to želi i to traži.

Nakon što je neusporedivo važniju poruku poslala izborom gostinu u počasnoj loži na inauguraciji nego svojim "politički korektnim" govorom, nova predsjednica u prvom danu svog mandata povukla je agresivne poteze usmjerene na političku, ideološku i kulturološku polarizaciju, udvarajući se svojoj polovici Hrvatke (50,05%): pozivanje popa da blagoslovi prostorije (mogla je možda i egzorcista, da istjera Duh Nečisti koji je tu 15 godina stolovao), izbacivanje Titove biste i posjeta nelegalnom prosvjedu tzv. Branitelja u Savskoj (s velikim "B", da se označi njihova razlika prema običnim "braniteljima", koji od svojeg ratnog angažmana prije 20 godina nisu napravili profesiju ili smisao života).

Predsjednik HDZ-a prezrivo je odbacio prigovor nominalno drugog čovjeka stranke (vrlo je vjerojatno da to neće dugo biti) da je radikalna retorika pogrešna. On, eto ne misli da je retorika mobilizacije za novi rat problematična. Velika većina birača s njim se slaže.

Predsjednik stranke i predsjednica države pozivaju na "nacionalno jedinstvo" odnosno "zajedništvo", ali problem je da to faktički znači poziv na stalnu borbu protiv "unutrašnjeg neprijatelja" koji jedinstvo ugrožava ("Kvaka 22" - vidi: Jedinstvo Hrvata i borba protiv loših Hrvata). Pozivi na "novi domovinski rat" sigurno imaju puno više odaziva nego eventualni pozivi na "novi domovinski rad". Mi ćemo kliktati "U boj, u boj", a ekonomski program pisat će nam Nijemci.

Nastupi predsjednika vlade i spekulacije o tome kako vlada priprema prijevremene izbore, pokazuju da je SDP prihvatio bačenu rukavicu i izabrao istu strategiju polarizacije.

I koliko god nekima od nas bila neugodna, to je racionalna strategija, za obe strane, s gledišta želje da se dobiju izbori za Sabor. Narodu to odgovara. Većina ljudi polarizaciju želi. Dio birača vrluda, tražeći neku alternativu duopolu, ali većina želi polarizaciju. Nije to samo odabir političkih lidera: to dolazi odozdo - iz prokletoga nacionalnoga mentaliteta, koji još uvijek nije završio onaj građanski rat od prije 70 godina (istraživanja su pokazala da se ljudi i dalje snažno politički opredjeljuju prema tome u kojoj im je vojsci bio otac ili djed u Drugom svjetskom ratu).

Još uvijek, tamo dolje u metafizičkim dubinama usranoga narodnoga bića, vojuju žestoke manjine ustaša i partizana, a domobranska većina prihvaća tako ustrojeno poprište i gleda kome se pridružiti.

Zasad, ipak, nema fizičkog nasilja

Postoje ipak i neke pozitivne okolnosti. Kako se bitke još uvijek vode za glasove a ne juriša na kote, kako većina glasača u srcu ipak jesu domobrani pa ih nasilnici plaše, zasad se fizičkoga nasilja malo; na čemu ne mora ostati.

Prije 26 godina, bio sam društveni i politički aktivist koji se borio za slobodne izbore, preuzimajući rizik kad se većina još, domobranski, nije štela mešat. Sudjelovao sam u prosvjedima i društvenim borbama sve do 2012.. Sada ima onih mlađih, novih revolucionara, koji mi kažu kako je to bezvezno, kako zapravo slobodni izbori i nisu najbolji put.

Oni, ipak, zasad minimaliziraju nasilje. Što mogu, možda sam naprosto kukavica, ali fizičko nasilje nikad nisam zavolio (vidi moje tekstove iz doba "facebook prosvjeda" prije četiri godine, kad je došlo do fizičkog sukoba u Radićevoj: Mi smo odgojili te huligane i Bitan napredan na današnjem prosvjedu). Koliko god bili nezadovoljni "strančarenjem", još uvijek je puno bolje da se energije kanaliziraju u predizborne nego u ratne kampanje.

Mene ratnička retorika užasava; možda sam preosjetljiv, možda previše pamtim. Opet, većina možda olako prihvaća zapaljive parole, kao da je to onak neobavezna pučka zabava s pjevanjem i pucanjem, ne brinući o mogućnosti da verbalno ratovanje pređe u materijalno. Ne mogu a da se ne naježim kad predsjednik HDZ-a kaže Pred nama je novi domovinski rat, ne mislim na rat i oružje, nego mislim na domovinski rat za bolju Hrvatsku.

Ne mogu a da se ne sjetim srpskoga vožda koji je 1989. poručivao Opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene, uz osudu nesloge i izdaje unutar srpskoga naroda. (Video: Celi govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu 1989; rekao je svašta drugo, većina je bila neprobematična, ali bar neki od nas, koji smo to slušali, shvatili smo da je samo ta rečenica važna).

Okolnosti da zasad nema većeg fizičkog nasilja (zanimljivo je da nijednog fizičkog sukoba sve ovo vrijeme natezanja oko ćirićnih tabli nije bilo između Hrvata i Srba u Vukovaru), pridonosi i činjenica da nasuprot žestokoj retorici većina, praveći političke odabire, i dalje kalkulira oko sitnih klijentelističkih interesa, držeći se "amoralnog familizma". Još uvijek živimo relativno dobro, još uvijek nije došlo vrijeme kad kronističko-klijentelistički sustav više neće biti u stanju funkcionirati (lenjinistička revolucionarna sitaucija, u kojoj bi neka šatoraško-uimeobiteljaško-živozidovska radikalna frakcija mogla preuzeti pravu vlast). Hrvatska je još uvijek u boljoj situaciji nego Grčka 2009..

Velikoj većini ne smeta što su oni na vrhu lopovi, jer kalkuliraju da će preko kumovskih veza i njima nešto kapnut (vidi članak iz 2009: Ekonomija kapanja": zašto zapravo ne želimo kraj korupcije).

Nitko od onih koji su za nju glasali neće okrenuti leđa Kolindi Grabar-Kitarović zato jer če prekršiti obećanje i ostati u rezidenciji na Pantovčaku. Svima je jasno da je ono bila samo formalnost, kao što im je jasno da parole s nedeljne mise ne treba ozbiljno shvaćati. Hrvati su narod malih seronja koji žele da im na čelu budu veliki seronje, a ne nekakvi mudrijaši i moralisti. Imamo točno ono, što želimo.

Ljudi žele polarizaciju, žele ratnu retoriku, ako baš ne i pravi rat. To im je blisko, na to su svikli, to je jednostavno, crno-bijelo. Ne žele se mučiti suptilnijim promišljanjima o modusima preživljavanja i napredovanja u kompleksnom svijetu (čime se recimo intenzivno bavi ORaH u seriji predloženih "sektorskih politika", za koje je interes javnosti infinitezimalan). Žele jeftine birtijaške parole, a ne akademske analize.

Manjina luta u potrazi za čudom

Značajna manjina je dala glas Sinčiću, što su neki moji, sada već bivši, fb prijatelji, trijumfalno prikazivali kao pokazatelj revolucionarne promjene, prijeteći velikom čistkom kad dođu na vlast.

Ali, Sinčić je dobio 17% glasova, a kandidati duopola 76% u prvom krugu. A onda, kako spomenuh na početku, došlo je do snažne mobilizacije u drugom krugu, kad je ostalo ili-ili. Većina je na tu poruku "alternativn3e" manjine reagirala zbijanjem redova oko dominantnih stranaka.

Ako usporedimo rezultate istraživanja javnoga mnjenja Crodemoskop, provedenog početkom veljače, s onima tri mjeseca ranije (prije raspisivanja predsjedničkih izbora), vidimo da se pojavljuje Živi zid sa 7,8% glasova, ali rastu i HDZ za 3,6% i SDP za 3,1%. Svi drugi su opali: ORaH za 5,8%, a nijedna druga stranka ne dobiva više od 2%. Kad odbijemo neodlučne, 37% ispitanika reklo je da bi glasalo za HDZ-ovu koaliciju, 31% za SDP-ovu, 12% za ORaH i 10% za ŽZ. Duopol dobiva 68% glasova, što je manje nego što su na izborima 2011. osvojili Kukuriku koalicija, HDZ i stranke koje su sad u koaliciji sa HDZ-om (41% prema oko 35%, ukupno oko 76%), ali i dalje uvjerljiva većina. (Pogledajte vrlo zanimljivu prezentaciju Dragan Bagić: "Izbori za Hrvatski sabor 2011. godine iz sociološke perspektive").

Koncentracija glasova na dva pola bila je najjača 2007., na izborima koji su održani u vrijeme kad nije bilo krize. Četiri godine kasnije, Kukuriku koalicija je uvjerljivo pobijedila, ali je zanimljivo da su stranke koalicije dobile zapravo manje glasova, nego što su četiri stranke dobile ukupno, samostalnim nastupom, četiri godine ranije (41,1% prema 45,4%, dakle za 4,3% manje). HDZ je dobio za 11,4% manje (sa 34,9 na 23,5%).

Oko 15% glasova godine 2011. otišlo je novim akterima, a oko 10% rasulo se na razne marginalce, što je pokazalo da dio birača traga za "trećom opcijom". Ali to je manjina.

Ugrubo, tada kao i danas (uzevši u obzir da od 2000. HDZ i SDP nikad nisu pali ispod 23%), birači koji izlaze na izbore su podjeljeni na četiri podjednaka dijela: četvrtina je čvrsto na desnici, četvrtina čvrsto na ljevici, četvrtina vrluda prema prilici (kao što su i mnoge "centrističke" stranke vrludale sklapajući koalicije i sa SDP-om i sa HDZ-om), a četvrtina traga za nekom alternativom, ali su pritom krajnje nestalni i velik se dio tih glasova rasipa. Lutaju u potrazi za nadom, ili čudom.

Od "trećeg puta" do trideset trećeg

Laburisti su 2011., u svojem prvom nastupu, dobili 5,2% glasova i osvojili šest mandata (manje nego što su se nadali), a sad će se boriti za goli opstanak.

Nezavisna lista Ivana Grubišića dobila je 2,8%, a sad je prošlost (te glasove, pa možda i više, u 10. izbornoj jedinici mogao bi dobiti "MOST nezavisnih lista").

Koalicija "Bloka umirovljenici zajedno" (BUZ) i dvije manje stranke, koju je predvodio Ljubo Jurčić (četiri godine ranije SDP-ov kandidat za predsjednika vlade), dobila je 2,8%; sad je BUz u HDZ-ovom bloku, a Jurčićeva u međuvremenu osnovana stranka je ispod 1%.

Na desnici, nakon raskola u HSP-u, koalicija HSP-AS i HČSP osvojila je 2,8% i jedan saborski mandat. Nakon toga je HSP-AS prišao HDZ-ovom bloku, a nedavno je Ruža Tomašić sa mjesta predsjednice stranke iz stranke istupila i osnovala novu stranku, najavljujući samostalni nastup.

HDSSB je 2011. znatno napredovao u odnosu na 2007. i udvostručio broj mandata (s tri na šest), ali sad je veliko pitanje mogu li to održati.

Ako usporedimo rezultate izbora za Europski parlament 2013. i 2014, predsjedničkih izbora i anketa, s rezultatima izbora za Sabor 2011., vidimo da ukupni udio glasača "trećih putova" nije bitno povećan, a strahovito su nestalni.

U mjesecima pred druge izbore za Europski parlament, održane u svibnju 2014., formirale su se nove stranke i koalicije, koje su ciljale na glasove nezadovoljnika. Meni se tada činilo da je došlo do stabilizacije političke ponude. (Vidi članak od 17. travnja 2014.: zađite na izbore - ne cmizdrite, da nemate za koga glasat!.) Oni koji su bili protiv "establišmenta", odnosno duopola, mogli su birati između četiri snage, koje su imale šanse osvojiti mandati i koje su dobro pokrivale politički spektar: ljevica (laburisti), desnica (Savez za Hrvatsku), liberali (Partnerstvo hrvatskog centra) i zeleni (ORaH). Napisao sam tada da smatram, bez obzira na osobnu preferenciju, da bi bilo dobro da sve četiri liste osvoje mandat.

Rezultat je međutim bio da 73% glasača dalo glas duopolu. Od ova četiri, samo ORaH je bio uspješan. U slijedećim mjesecima, obje koalicije su se raspale. Iz SzH je HRAST otišao HDZ-u, HDSSB je najavio samostalan nastup i time je ta koalicija faktički prošlost. HSLS je otišao HDZ-u, a o Gabrićevom "Nacionalnom forumu" do prije par dana (kad su se pojavile spekulacije o suradnji s novom Josipovićevom inicijativom) nije bilo ni glasa.

Duopol nije ugrožen

Pojava "Živog zida" nije ugrozila duopol. Glasovi, koje dobijaju u anketi, u gore spomenutoj usporedbi s početkom studenog, idu na račun ORaH-a, laburista, Saveza za Hrvatsku i drugih. Na izborima za Sabor 2011, "treći putevi" dobili su 14 mandata tj. 10% (šest laburisti, šest HDSSB i dva lista Ivana Grubišića). Sad bi to moglo biti više, ali malo je vjerojatno da će biti mnogo više.

Živi zid je pokupio prosvjedne glasove. Teško je predvidjeti kako će se odnos prema njima dalje razvijati. Mogli bi rasti, ali i bitno opasti. Ne bi bilo prvi put. Godine 2005. pojavio se Boris Mikšić kao kandidat koji je došao "niotkuda" i gotovo ušao u drugi krug, a kasnije je sa svojim pokušajima da osnuje stranku skrahirao i brzo nestao sa scene. Godine 2010. Bandić je dobio u drugom krugu 40% (37%, ne računajući BiH), a na izborima za Sabor 2011. doživio je kataklizmu. Mogli bi možda još porasti na radikalnoj antisistemskoj retorici, ali taj je prostor ograničen.

ORaH je prije tri-četiri mjeseca visoko uzletio u nekim anketama. Bilo je to objektivno neodrživo u odnosu na njihove realne mogućnosti. Dio njihovih glasova su pravi zeleni (možda 3%), dio su razočarani glasači SDP-a i drugih lijevih stranaka, a dio fluidni tragači za bilo kakvim "trećim putem". Dio drugih i veći dio trećih su im sad okrenuli leđa, ali još uvijek imaju dobru osnovu nadati se da će osvojiti 10-12% glasova i 15-ak mandata.

Sada su neka previranja na ljevici, s ciljem da se oko Josipovića i možda još poneke jake osobe okupi neka snaga, koja bi mogla oduzeti one glasove nezadovoljnih SDP-om, koji sad daju glasove ORaH-u i još uvijek SDP-ovoj koaliciji. Mirela Holy, koja je puno uložila u podržavanje Josipovića, sad je rekla da neće surađivati s njim. Teško mi je vjerovati da bi se tu mogla okupiti neka ozbiljna snaga. Josipović nema tu karizmu. Mogao bi tu biti poneki mandat, kao i Čačićevih reformista u 3. izbornoj jedinici, možda i Linića u 8..

Svi "treći putovi" zajedno, na ljevici i desnici, mogli bi možda osvojiti dvaput više mandata nego 2011., i to više zahvaljujući koncentraciji glasova (manji rasap na marginalne liste) nego ukupnom rastu glasova. Ne vjerujem da bi se moglo dogoditi da svi zajedno osvoje više od 30 mandata (od 140, ne računajući trojicu HDZ-ovih Hercegovaca i osam "manjinaca").

Mobilijacija lijeve polovice Hrvatske

Tako, dakle, ključna bitka ostaje između dva dominantna bloka, koji će među sobom podijeliti, vjerovatno, između 110 i 120 mandata. Iako je ljevica doživjela poraz na predsjedničkim izborima (za jedan promil - BiH ne treba računati, jer tamo će HDZ uvijek imati preko 90%), vidljivo je da su se mnogi iz lijeve polovice Hrvatske (manjina od 49,95%), koji su bili rezignirani zbog katastrofalne neuspješnosti aktualne vlade i desne ofanzive (započete ujesen 2012., suradnjom "U ime obitelji", Hrvatske biskupske konferencije i HDZ-a u kampanji protiv zdravstvenog odgoja), sada trgnuli, suočeni s mogućnosti da Opus Dei, šatoraši, lopine i paraziti posve zavladaju Hrvatkom. A dolaze konačno i neke umjereno dobre vijesti iz privrede - navodno je Hrvatska konačno izašla iz recesije.

Zato postoji tendencija da se ljevičari i liberali okupe oko SDP-a kao manjeg zla. Osobno, mislim isto što sam napisao prije mjesec dana: »Koliko god se gadim i plašim desnog okupljanja, više jednostavno ne mogu misliti, da je bolje da i 2016. imamo na čelu vlade idiota, nego špiju. S potonjim, bar ćemo znati na čemu smo. Rizik, ali to je bolje nego beznadno truljenje.«

Zoran Milanović je po mom mišljenju idiot, u onoma izvornom grčkom smislu, naime čovjeka koji uopće ne brine o interesu polisa, kad se radi o vođenju vlade. Ali, svakako, sposoban je onesposobiti sposobne, da bi sebe održao na vlasti okružujući se poslušnicima. I tako sad igra na polarizaciju, s pravom računajući na okupljanje oko njega i SDP-a. Žarko Puhovski je konstatirao: »Grabar-Kitarović se kao predsjednica države okomila na Milanovića, a time mu samo pomaže pred parlamentarne izbore. (...) U SDP-u su shvatili da je Karamarko u pravu i da ne možeš dobiti sve građane, ali da zato možeš okupiti svoje. (...) Milanović nema drugu šansu osim ovakvih konfrontacija, i on sada kopira Karamarkovu strategiju.«.

Kao što su HDZ-u neprijatelji na svim izborima bili oni koji su ga napadali sdesna (i to je od 1992. uspješno suzbijao), tako je Milanoviću prvi cilj suzbiti napade slijeva. Poraz na izborima protiv HDZ-a moći će preživjeti (s dobrim šansama da i nakon toga održi kontrolu nad SDP-om, jer beneficija za dijeljenje bit će i u oporbi), ali rast lijeve alternative mogao bi biti razoran (kako se dogodilo u Sloveniji i Grčkoj, gdje su nekad vladajuće socijaldemokratske stranke svedene na marginalnost); ali mi smo daleko od toga.

Zabava za mase

Imamo dakle i dalje igru na dva gola, zabavu za mase. Kad nema kruha, barem ima igara! U svemu tome, ozbiljne političke teme i dalje neće dolaziti na red. Nije nažalost samo predsjednik Vlade idiot. Malo se ljudi bavi politikom (ili "politikama") kao sagledavanjem općih i zajedničkih interesa, interesa polisa.

I dalje imamo tri trivijalna sukoba:

- amoralni familizam u masama (gledanje "gdje meni može nešto kapnut") i kronistička mreža na vrhu;

- familistički moralizam (obitelj, vjera, domovina - kao na misi, 15 minuta tjedno) nasuprot ispraznim lijevim i liberalnim frazama;

- birtijaško-stadionska derača i malograđansko dizanje finih nosića.

Propadanje će se nastaviti. Ništa novo u zadnjih 35 godina.

ostriczelenalista @ 12:15 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 23, 2015


Prenosim dijelove članka objavljenog na blogu "Ekološka ekonomija". Ako vas zanima, pogledajte cijeli članak!

Što točno znači dogovor, koji su prije tri dana (petak, 20. veljače) financijski ministri Grčke i eurozone, nakon dramatičnog radnog tjedna? Navodno je propast pregovora spriječena jednosatnim telefonskim razgovorom Ciprasa i Merkel u četvrtak kasno navečer (...)

Rasputin o ekonomijiPrenosimo neke aktualne komentare, te razmišljaa nekih publicista i neortodoksnih ekonomista o dubljim strukturalnim uzrocima poremećaja, unutar Grčke i međunarodno.

Tumačenja aktualnog dogovora su raznolika, te svakako vrlo nesigurna, jer je prošlo tek dva dana. (...)

Radikalna ljevica napada Sirizu za izdaju izbornih obećanja (...)

Nobelovac Paul Krugman objavio je danas na svom blogu komentar Greece Did OK. On smatra da je Grčka postigla uspjeh. Glavni problem pregovora je grčki primarni suficit: koliko će smjeti potrošiti na druge stvari, osim vraćanja dugova? (...)

Krugman smatra da Njemačka neće moći dalje nametati rigidne mjere odricanja (austerity). Prije nekoliko godina, sve su "vrlo važne osobe" (VSPs) u Europi vjerovale u austerity, ali danas to više nije slučaj. (...)

Sirizu nazivaju radikalnom ljevicom, ali ona to zapravo nije. (...)

Njemački suficit stvara veliku makroekonomsku neravnotežu unutar i izvan EMU. Nesumnjivo da na dulji rok vanjski deficit može biti štetan za ekonomiju, piše Flassbeck, ali isto je istina za suficit. (...)

Wolfgang Kauder je rekao da Grci moraju shvatiti kako nije europska politika bail-outa ono što ih je gurnulo u jad, nego promašaj njihovih vlastitih elita. Međutim, reforme koje je Troika iznudila od 2010. uperene su protiv običnih ljudi. (...)

Pavlos Elefteriadis piše da fundamentalni problem Grčke nije ekonomski rast nego politička nejednakost. Trapavi propisi i nefunkcionalne institucije ostale su od 2009. uglavnom nepromijenjene, jer je to u interesu favorizirane manjine, a osobito najbogatijih. (...)

Troika nije tražila fundamentalne reforme u tim odnosima i tako su samo održavali status quo. Jednako se događa u Irskoj, Španjolskoj i Portugalu. (...)

Cipras je najavio radikalne mjere protiv oligarha (...)

Nikoloudis priznaje da fokusiranje na najbogatije i najmoćnije neće eliminirati izbjegavanje poreza. Dapače: u cjelini, najveće kompanije su najskrupolozinije u plaćanju poreza, za razliku od npr. mnogih slobodnih zanimanja. Napad na korupcijsko ponašanje moćnih interesa je više u interesu pravde nego povećanja državnih prihoda. Moja je ambicija promijeniti sustav, a ne boriti se protiv svih, rekao je Nikoloudis. (...)

Široka ekonomska superiornost u mnoštvu djelatnosti ne mora voditi do trgovačkog suficita. Ako se više zarađuje, nema razloga da se više i ne troši. (...)

Njemački višak i rastući dug na europskoj periferiji su dvije strane istog novčića. (...)

Nijemci svoj višak štednje koriste za financiranje partnera unutar eurozone da kupuju njemačke proizvode. Tako ovi gomilaju dugove, koje je sve teže vraćati. Da nema zajedničke valute, svaka zemlja bi mogla voditimonetarnu politiku, usklađujući vrijednost svoje valute. (...)

Monetarno popuštanje i slabiji euro samo preusmjeravaju europske interne neravnoteže prema van. (...)

Problematično je međutim je li ovisnost o volji SAD da dalje gomila dugove pouzdana strategija. Pitanje nije što je fer, nego što je održivo. A nije održivo da Amerikanci stalno igraju ulogu zadnjeg utočišta svjetske potrošnje, stalno posuđujući da bi živjeli iznad svojih sredstava. (...)

Sadašnji "rast" Njemačka ostvaruje financirajući neodržive trgovinske neravnoteže, unutar i izvan eurozone. Taj je rast iluzija. za Njemačku, kao i za svijet, to je loša trgovina. (...)


ostriczelenalista @ 20:20 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, veljača 20, 2015
Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.), objavljeno u časopisu “Ekonomska i ekohistorija”, Vol 10 (2014), br. 1 (upravo tiskan). Otvoreno za diskusiju!

99-moslavina-2

Sažetak

Pojam ekološkog ili okolišnog pokrata u ovom radu koristi se u najširem smislu. Razlikuju se “građanski” i “društveni” aktivizam, povezano s pojmovnim razlikovanjem “građanskog” i “civilnog” društva. “Ekologistički pokret” razmatra se kao uži segment. Može se govoriti i o raznim ekološkim pokretima, vezanim uz posebne teme ili uvjerenja. U radu se posebno razmatra pokret za ekološku poljoprivredu.

Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih nastavlja se na aktivnosti iz druge polovice 1980-ih, kada je ostvario relativno masovnu mobilizaciju javnosti. Nakon razdoblja intenzivnih ratnih operacija 1991., već od početka 1992. neke udruge obnavljaju i šire aktivnost, a javljaju se i nove.

Do kraja 1996. razvijaju se brojne lokalne, nacionalne i međunarodne aktivnosti, razvijaju vještine društvenog aktivizma i jačaju organizacijske sposobnosti. Mogu se razlikovati “lokalističke” i “progresističke” udruge. Idološki, pojavljuju se tri struje: konzervativna, socijalno-ekološka i dubinsko-ekološka. Konfuzija i svjetonazorski raskoli doveli su do raspada Hrvatskog saveza zelenih. Nasuprot tome, afirimirala se grupa udruga oko “Zelenog foruma”, osobito zagrebačka Zelena akcija, koja u široj javnosti postaje paradigma za ekološki pokret u cjelini.

Razdoblje 1997.-1999. donosi uspjehe u masovnoj mobilizaciji. Organizirane su nacionalne kampanje protiv termoelektrana na ugljen i protiv GMO. Pokret za ekološku poljoprivredu lobiranjem postiže prve uspjehe. Vrlo je značajno sudjelovanje ekoloških udruga u kampanji “Glas ’99”.

U završnom dijelu rada obrađuje se situacija početkom 2000-ih godina. Koalicijska vlada bitno mijenja odnos prema civilnome društvu. To međutim ima i negativne učinke, jer se dinamika društvenih pokreta ukrućuje u statiku “trećeg sektora”. Mnogo je manje sadržajnih promjena bilo u odnosu prema okolišu, prirodi i načelu ekološke održivosti.

ostriczelenalista @ 16:42 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare